Sjećanje iz zavodskoga rokovnika

Među mnogobrojnim je istaknutim pojedincima našega javnog života što su nas napustili proteklih tjedana i novinar, publicist, prevoditelj i leksikograf Josip Šentija. Rođenjem iz sinjskoga kraja, Šentija je radni vijek vezao uz Zagreb, gdje je i diplomirao na Pravnom fakultetu. Novinarstvom se počeo baviti zarana, još kao gimnazijalac pisao je u Slobodnoj Dalmaciji, da bi već 1962. postao direktor Radija Zagreb. Razvijao je informativni i kulturno-umjetnički program, sudjelovao u pokretanju trećeg radijskog programa te se zalagao za osamostaljivanje od zajedničkih jugoslavenskih programa. S direktorskog mjesta smijenjen je 1967. zbog iskazane potpore Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika te je poslan za izvjestitelja u Rim, gdje se zadržao do 1971, kada se vratio u domovinu i na poziv Dragutina Haramije priključio Izvršnom vijeću Sabora SR Hrvatske, što je bio službeni naziv za hrvatsku republičku vladu. U toj „Vladi Hrvatskog proljeća“ Šentija je bio predsjednik Savjeta za odnose s inozemstvom, odnosno današnjim riječima ministar vanjskih poslova.

Josip Šentija bio je direktor Radija Zagreb i HINA-e

Nakon gušenja Hrvatskog proljeća i Šentija je bio jedan od onih što su bili prisiljeni napustiti dotadašnje dužnosti i poslove te im je bilo onemogućeno sudjelovanje u javnom životu. Na sreću, cijena koju je on platio nije bila ona najviša, uznička. Zaposlio se kao urednik u Leksikografskom zavodu, kao jedan od nepoćudnih intelektualaca koje je Krleža primio pod zavodski kišobran. U Zavodu su do izražaja došle širina Šentijine kulture i interesa, kao i njegove organizacijske vještine. Postao je ne samo jednim od sastavljača enciklopedija nego i Krležinim uredničkim osloncem pa i povremenim sugovornikom.

U prvom angažmanu u Zavodu bio je jedan od članova uredničkoga vijeća, sastavljena od kućnih ljudi, koje je vodilo izradu Leksikona JLZ objavljena 1974. U to vrijeme bilo je to za Zavod pionirsko izdanje kojim su postavljeni temelji i standardi jednosveščanog leksikonskog izdanja općega tipa, a postignutom nakladom Leksikon je postao nezaobilaznim priručnikom u širokoj uporabi te s ponovljenim izdanjima 1997. i 2012. naslovom trajno u zavodskoj ponudi. U zavodskoj internoj predaji i kolektivnoj memoriji, međutim, Šentiju se ponajprije povezuje uz treće izdanje Opće enciklopedije, koje je potpisao kao glavni urednik. Iako je bila riječ o trećem po redu izdanju temeljne zavodske enciklopedije, što je imalo olakšati izvedbu, osam svezaka tiskano je u rekordnom roku između 1977. i 1982. Što znači objaviti osam svezaka enciklopedije u manje od šest godina, najbolje znaju zavodski insajderi, kao i svi drugi koji su se ikad ozbiljnije upustili u taj posao. Rad na Općoj enciklopediji Šentija je nastavio i nakon završetka osam svezaka pa je 1988. kao glavni urednik potpisao i Dopunski svezak Opće enciklopedije, prvo zavodsko izdanje kojim se temeljni niz pokušalo sadržajno aktualizirati, dopuniti i proširiti. Za Šentiju i zavodsko uredništvo u 1980-ima bio je to koncepcijski novum bez presedana.

Prvi ravnatelj HINA-e

Na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e počeo je Šentija pripremati i novo izdanje jednosveščanoga leksikona, no glavnouredničku palicu ubrzo je prepustio akademiku Augustu Kovačecu, osjećajući se pomalo zasićenim radom na dugotrajnim leksikografskim projektima, ali i izazvanim burnim političkim zbivanjima, koja su oduvijek bila njegova najveća strast. Nakon višestranačkih izbora 1990. postao je prvim ravnateljem Hrvatske izvještajne novinske agencije (Hina) 1990–91, a potom je 1991–92. bio savjetnik predsjednika Republike. S Leksikografskim zavodom suradnju je nastavio potkraj 1990-ih priredivši dva sveska Krležinih marginalija uz enciklopediju, a o Zavodu i atmosferi u njemu i oko njega pisao je dosta i u knjizi S Krležom, poslije ‘71 – zapisi iz leksikografskog rokovnika, koju je objavio 2000. u nakladi Masmedije.

Sastavljanju enciklopedijskih izdanja i uredničkom poslu vratio se pod okriljem Školske knjige, za koju je 2003. kao glavni urednik potpisao Veliki školski leksikon. Njegov publicistički opus, osim već spomenutih naslova, obuhvaća i memoarsko djelo Ako Hrvatske bude: zapisi iz onih godina (2005), knjige razgovora Razgovori s Mikom Tripalom o Hrvatskom proljeću (2005) i Jedna hrvatska sudbina: priča o Vjekoslavu Prpiću ispričana njim samim na kraju puta (2007) te polemičko djelo Skandinavizacija Balkana – helvetizacija BiH (2008). Uza sve drugo, prevodio je s engleskoga i talijanskoga publicistička i povijesna djela, a jedan se naslov posebno ističe – to je Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika, Šentijin prijevod na hrvatski kultne knjige Ive Banca objavljene izvorno na engleskom. Objavio ju je 1988. zagrebački nakladnik Globus.

Josipa Šentiju upoznao sam kao mladi, tek pridošao zaposlenik Leksikografskog zavoda. Osmi, završni svezak Opće enciklopedije upravo je bio objavljen, no projekt se nastavio jer je Šentija počeo pripremati dopunu temeljnoga niza. Igrom slučaja bio sam nazočan na sastanku na kojem je Šentija pred najuglednije zavodske urednike iznio nacrt budućega dopunskog sveska. Iako sam bio više nego impresioniran sastavom okupljenih na toj sjednici, iznio sam i osobno neke sugestije i komentare, nakon čega sam bio pozvan na razgovor sa Šentijom u četiri oka. Uglavnom, iako sam poslom bio vezan za drugi projekt, dobio sam priliku surađivati i sa Šentijinim uredništvom, smještenim, ako me sjećanje ne vara, u desnom hodniku na drugom katu tadašnje zavodske centrale, a zapravo Matičine palače, na Strossmayerovu trgu. Zavod tada nije imao jednu adresu kao danas, nego su se pojedini odjeli i redakcije nalazili i na drugim mjestima u gradu, dislocirani u odnosu na središnju zgradu. U jednom od tih izdvojenih dijelova bio je i moj ured, što za početnika nije bila prednost nego veliki nedostatak jer sam bio fizički odvojen od matice zbivanja.

Opušteni i poučni razgovori

Za Dopunski svezak Opće enciklopedije napisao sam znatnu količinu tekstova iz geografske struke. Dio nužnih kontakata sa Šentijinim uredništvom imao sam s dvoje stručnih tajnika, prekaljenih zavodskih urednika, gospođom Marjankom Vodopivec i gospodinom Filipom Jurasom, no povremeno bih se viđao i sa Šentijom. Povjerivši mi posao, Šentija mi je ukazao nesvakidašnje povjerenje i na taj način pomogao u izgradnji boljeg statusa u okviru Zavoda, no osim o poslu razgovarali bismo katkada i o drugim temama, a najčešće je to bila politika. Ja sam dotad već znao ponešto o Šentijinoj prošlosti i ulozi u Hrvatskom proljeću, a i on se vjerojatno raspitao o meni pa smo obojica u tim razgovorima bili slobodniji i opušteniji nego inače. Svaki takav razgovor bio je za mene iznimno poučan, jer sam bio svjestan Šentijine obaviještenosti, odmjerenosti njegovih pogleda i sudova te ugleda koji je uživao ne samo u Zavodu nego i izvan kuće.

Iz tog razdoblja posebice pamtim i događaj vezan uz spomenuti Šentijin prijevod Bančeve knjige o nacionalnom pitanju. Kao prevoditelj Šentija je kod nakladnika uživao popust na veći broj primjeraka pa mi je ponudio da će na svoje ime uzeti primjerak i za mene. Jedne subote našli smo se u gradu te zajedno otišli do Globusova skladišta u Željezničkoj koloniji, gdje sam s popustom dobio primjerak knjige koju sam potom iščitavao s najvećim mogućim zanimanjem, ali i komentirao sa Šentijom te se na taj način, između ostaloga, i dobro pripremio za zbivanja koja su se valjala iza brda. A u tim burnim zbivanjima nebrojeno smo se puta ponovno susretali, razmjenjivali mišljenja, a katkada ponešto i surađivali. Novosti iz Zavoda, što radimo i kakvi su nam planovi, nisu ga prestale zanimati sve do posljednjeg slučajnog susreta početkom ove godine. U tim našim susretima zadržao sam sa svoje strane nastup s punim poštovanjem i respektom kakav je stariji kolega i svestrani hrvatski intelektualac Josip Šentija nedvojbeno i zaslužio.